Nesreća u Novom Sadu i normalizacija propasti

Japanski politički teoretičar i filozof Fransis Fukujama tvrdio je da je elementarna stvar za opstanak bilo kog društva upravo meritokratija. Ideja da svako ima podjednake šanse za uspeh, pristojan život i za uspinjanje uz društvenu lestvicu pružaju ljudima motiv i inicijativu da ulažu svoje vreme i trud u zajednicu i državu u kojoj žive i u kojoj žele da izgrade svoju budućnost. Ukoliko meritokratije (makar i u tragovima) nema, onda društvo stagnira, a ljudi poprimaju rezignirajuću svest u kojoj nemaju bilo kakvu želju da se ostvare kao ličnosti i profesionalna lica, zato što je sve što ih okružuje tako krhko i može se raspasti. Da bi se sprečio taj pesimistični scenario, raznolika društva su tokom istorije ustanovila državne institucije koje bi im pomogle u tome. Institucije su tu da regulišu društvene nejednakosti i da spreče da se one dese, one su tu da ljudima pruže mogućnost da svoj život kreiraju kako je njima po želji.

U Srbiji smo tokom proteklih godina izgubili u potpunosti veru u te institucije, verovatno opravdano. Kao svedoci masovnih pucnjava, korupcije i nedavno bolne tragedije gde su ljudi izgubili život na železničkoj stanici – mi smo, može se reći, „otupeli“ na to da neko za to snosi odgovornost  i da postoji sistematski koren naših svakodnevnih problema. Na tragedije u Ribnikaru i Mladenovcu gledali smo kao na izolirane slučajeve gde su dva “monstruma iz svog zla” učinili što su učinili, na nesreće na radnim mestima gde svake godine nebrojeno ljudi gubi svoje živote gledamo kao na jednostavnu neopreznost i normalan slučaj, a sada na urušavanje dela železničke stanice u drugom najvećem gradu Republike Srbije gledamo kao na tehničku grešku ministra građevine (mada je on sam rekao da nije kriv, tako da je njegova ostavka izgleda simbolička) i nekoliko “njegovih saradnika” koji su za projekat renoviranja bili zaduženi.

Normalizacijom nasilja i smrti ubijamo svaku viziju budućnosti gde je blagostanje svih nas normalan cilj kome bi trebalo težiti. Ideja društvenog progresa je sahranjena da bi se iz nje povampirila ideja pukog preživljavanja i egocentrizma koji se ravnodušno nosi prema svemu što se ne tiče njegove udobnosti.

Pokojni srpski pravnik Srđa Popović (1937 – 2013) okarakterisao je vladavinu bivšeg predsednika Slobodana Miloševića kao „put u varvarstvo“ zato što su umesto institucija i društvene pravde vladali moć jačeg, državna neodgovornost i strah među narodnim masama. Tvrdio je da će ta kultura podzemlja koja zapostavlja sistemske probleme i manjak solidarnosti među Srbima dovesti do njihovog u bukvalnom smislu izumiranja.

Od 1994. do 2024. Srbija je izgubila više od milion ljudi i taj trend se nastavlja. Zbog manjka demokratije gde svako ima prilike da stvori ugodan život i gde može da se nada da njegovo dete neće da pogine kada ode u školu, ljudi napuštaju svoju domovinu u nadi da će naići na nešto humanije i bolje. Krivicu za atmosferu koju smo iskrojili i za normalizaciju našeg kolapsa snosimo pre svega mi građani Srbije zato što smo dopustili da nam živote uzurpiraju ljudi koji nas uništavaju i ponižavaju, a videvši i poslednji događaj, može se reći i ubijaju.

piše Strahinja Milutinović