Pred životnim iskušenjima teško ostajemo ravnodušni baš zato što smo ljudi, jer nam nešto znači i jer nešto volimo. Nekad opravdavamo naše postupke tako što mislimo da radimo pravu stvar, a zapravo je pronaći zlatnu sredinu najteža životna misija, ,,što je visoko iščezne, sto je nisko istruli”.
Utehu za napravljene greške uglavnom pronalazimo u glupim stvarima, porocima, nekoj osobi, svuda tražimo, a nigde na kraju ne pronađemo. To se sve dešava jer želimo da upoznamo nešto novo, pa tako istražujemo tuđinu umesto sebe, želeli bismo da poznajemo druge dok još ni sebe nismo spoznali. Takođe, jedna od najtežih stvari na svetu je pogledati se u ogledalo i priznati sebi da je taj odraz vaš, da ste to vi, i prilike i neprilike, i one propuštene i nepropuštene, i one ostvarene i neostvarene. Teško je priznati sebi, a kamoli pred svetom. Pred svetom se čak ni ne treba pravdati, jer nijedan svet, ničiji svet, nije bolji od vašeg sopstvenog, nijedan nije jedinstven, nijedan nije prošao polje vašeg života. Vi prelazite to vaše polje tako da se drugima čini da je lako, a samo vi znate da ste se sto puta ožarili o koprivu misleći da je neka čudesna biljka. Ipak, vi ste to uradili i trebali biste da date sebi pohvalu, makar i za najveću budalu koja je milion puta mislila da je ta ista ,,čudesna biljka” neće ožariti dva puta. Sve te greške, sve noći neprospavane zbog bola od koprive su vaše, jedino za šta možete istinski reći ,,moje je “, i pogledajte se u ogledalo sa ponosom i okrenite se nakon toga svetu i recite ,, da, mene je ožarila ista kopriva dva puta”, a onda slušaćete tišinu u svojoj glavi i sve kočnice odjednom otkazaće i vaša verzija iz budućnosti biće vam zahvalna.
Budite iskreni je kliše, mada istina nema vrednost jedino za lažove, a lažovima ne dugujete baš ništa, već sebi. Sebi dugujete sve na ovom svetu, jer je upravo taj vaš spoj tela i duše prošao kroz sve što sa druge strane realnosti apsolutno vidite samo vi, i sebi ste najvažniji. Neki bi rekli sebični.
I da smo pred svetom mali, pred sobom uvek moramo ostati veliki. Za sreću nam treba malo, a to je stajanje iza svojih reči stabilno kao kuća, a kuća je velika samo kada se gradi, kada čovek kaže svom odrazu u ogledalu ,, ovo sam ja “.
piše Iva Damnjanović