Kampanja Koliki je moj deo, otpočeta pre skoro dve godine, obuhvatila je bitne probleme o kojima je retko ko govorio. Ukazuju svojim radom i angažovanjem da tradicija i patrijarhalno društvo nisu oduvek bili pravedni prema ženama. Pored brojnih radionica i akcija, vode i uspešnu stranicu na instagramu na kojoj redovno objavljuju korisne informacije.
“Kao organizacija koja najviše radi sa ženama, a posebno sa ženama na selu, često se dešava da sa njima sednemo i pričamo o svemu. Kao što znate, kroz razgovor o čoveku možete najviše da saznate i tako se pokrenula tema kako se gotova sva zemlja tih žena vodi na njihove muževe ili druge muške članove porodice. To nas je podstaklo da malo uđemo u tematiku i saznale smo da žene čine 51% stanovništva Srbije, ali da se tek 25% imovine u našoj zemlji vodi na žene, a u seoskom području taj procenat je još manji (16%) i uglavnom se radi o parcelama manjim od 2 hektara. Tako je nastala ideja za kampanju Koliki je moj deo jer smo shvatile da veliku ulogu u toj statistici imaju rodni obrasci koji nam nameću očekivanja da se odreknemo nasledstva, kao i da često ne znamo naša prava, odnosno da zakon ne poznaje pol i da svi imamo jednako pravo na nasledstvo”, o svom početku pričaju pokretačice kampanje Koliki je moj deo.
Osobe koje ih inspirišu su žene iz Ženskog udruženja kolubarskog okruga (ŽUKO) sa kojima sarađuju i koje nam ukazuje na probleme sa kojima se žene susreću.
Glavni problem je što je 43,2% broj žena koje su isključene iz reda naslednika u svojoj porodici, što znači da pričamo o gotovo svakoj drugoj od nas. Kada govorimo o dobrovoljnom odricanju od imovine, nameće se pitanje koliko je ono zaista dobrovoljno? Žene koje se javljale u kampanji najčešće kažu da je porodica to očekivala od njih ili da su vaspitane na način da će se one udati i otići na muževljevo imanje, i da se podrazumevalo da bratu ostane sve. Samim tim, vidimo da je tanka linija između nametnutog i dobrovoljnog čak i u slučajevima gde ne postoji testament, ugovor o poklonu ili ugovor o doživotnom izdržavanju.
“Kada smo pre godinu dana počele da se bavimo temom nasleđivanja, nismo imale puno podataka i bila je tema o kojoj se retko govorilo. Informacija koja je bila iznenađenje i za nas jeste da po Članu 82. Zakona o socijalnoj zaštiti osoba koja se odrekne imovine nema pravo na socijalnu pomoć od države u periodu za koji je mogla da se izdržava od novca da je recimo prodala tu imovinu. U praksi to znači da ako se odreknemo stana čija je vrednost 50 hiljada evra, a mesečna socijalna pomoć iznosi nešto iznad 10.000 dinara, nećemo imati pravo na socijalnu pomoć 48 godina. Do računice se dolazi tako što vrednost imovine podelite sa iznosom socijalne pomoći u tom trenutku. Ovaj član zakona se odnosi i na muškarce, međutim, ukoliko znamo da su muškarci isključeni iz nasleđivanja u samo 0,5% slučajeva, shvatićemo da ovaj član zakona znatno više pogađa žene. Mi smo svesne da je potrebno raditi na osvešćivanju da je važno da se žene ne odriču imovine, i mi to kampanjom svakodnevno radimo, ali time ne možemo retroaktivno poništiti sva ona odricanja koja su se već desila nego se tim ženama mora obezbediti pristup socijalnoh pomoći, jer žene su svakako u dosta većem riziku od siromaštva”, kažu pokretačice inicijative Koliki je moj deo.
Kao narod smo poznati po bogatoj tradiciji i običajima, verujem da svako od nas voli taj deo naše kulture, međutim, postoje i delići koji nisu toliko dobri za napredak našeg društva. Jedan od običaja je i taj da je “žensko dete-tuđa kuća” i da je nasledstvo rezervisano samo za muško dete koje će pored prezimena i slave naslediti i čitavo porodično imanje. Ranije je recimo postojao običaj spremanja miraza i kasnije bi braća koja su nasledila imanje obično brinula o sestri tako što bi odvajali stoku i meso za njenu kuću, međutim, taj običaj smo iz nekog razloga izopštili, ali se ovog da imovina pripada muškom detetu vrlo čvrsto držimo. Kulturološke obrasce najteže je promeniti u jednom narodu, njih učimo u kući i ukoliko ne razgovaramo o temama poput ove, većina se verovatno neće zapitati “Ima li šta loše u tom običaju?”, posebno muškarci koje ovaj običaj ne pogađa, već radi u njihovu korist i vrlo često im obezbeđuje sigurnost u životu.
Podrška, razumevanje i sagledavanje da mi nismo jedine koje kroz to prolaze nam svima daje snagu. Kada govorimo konkretno o Zakonu o nasleđivanju, vidimo da je država uradila dosta dobar posao, jer zakon sam po sebi nije sporan. On ne poznaje pol kao takav, već muški i ženski naslednici imaju jednaka prava. Što nas opet vodi na spretnost da zobiđemo ono što piše u zakonu i da se ponašamo po kulturološkim obrascima.
“Jako smo srećne što je ova inicijativa prerasla naše udruženje i što smo osnovale Mrežu koja će na teritoriji cele Srbije raditi na suzbijanju neravnopravnog obrasca nasleđivanja. Takođe, pred nama je prvo istraživanje kroz koje ćemo dobiti rezultate o načinu na koji su žene sticale imovinu koju poseduju i o društvenim očekivanjima koja su bazirana na rodnim stereotipima, a koja su ih dovela do toga da se odreknu imovine. Imamo podatak da se 25% imovine u Srbiji vodi na žene, takođe znamo i da se u samo 25% od tih 25% radi o objektima koji su primarno namenjeni za stanovanje, ali želimo da znamo preciznije šta su sve faktori koji dovode do ove poražavajuća statistike koja kasnije dugoročno utiče na lošiji kvalitet života žena i njihovu veću izloženost riziku od siromaštva i beskućništva”, zaključile su inspirativnu priču naše sagovornice.
piše Nevena Miletić
fotografije Koliki je moj deo
Rad Okulara podržava Rekonstrukcija ženski fond.