Anđela Dinić je pijanistkinja, kompozitorka, studentkinja klavira na doktorskim studijama FMU u Beogradu. Ima 21 godinu, a iza sebe ima mnogobrojne uspehe. Njena muzika je zaista nešto veličanstveno. Dok sam sedela i slušala njen koncert u okviru ciklusa Beogradske promenade u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine, uspela je da muzikom probudi u meni ono najranjivije. Dugo me neko tako nije dodirnuo muzikom, a čim se koncert završio znala da želim da napravimo intervju.
1. Pre dva vikenda si nastupala na Kolarcu, kakvi su ti utisci nakon koncerta?
Velika dvorana Kolarčeve zadužbine jeste nešto što mi muzičari zaista smatramo našim hramom umetnosti, odnosno muzike. Shodno tome i veličina tog osećaja na sceni jeste nešto, rečima, teško iskazivo. Verujem da neću pogrešiti ako kažem da Kolarac poseduje najlepši klavir u Srbiji, a zna se šta takva prednost povlači za sobom, tj. kakve mogućnosti otvara nama pijanistima.
U okviru ciklusa Beogradske promenade, imala sam priliku da održim poluresital (u drugoj polovini koncerta nastupio je pijanista Davud Vesnić), a na programu su se našla dela Baha i Rahmanjinova, meni posebno dragih kompozitora. Utisci se i dalje sležu, ali mogu reći da sam imala priliku da sama sebe upoznam u nekom novom, drugačijem svetlu. Mnogo je izvora iz kojih mi crpimo inspiraciju i pronalazimo svežinu u svome pozvanju. Svaka publika emituje neku drugačiju energiju, a naše je samo da otvorimo sva čula i budemo spremni da na neki način upijemo sve što nam je u tom trenutku dato, a zatim, poput provodnika – uzvratimo toj istoj publici koja je u tako velikom broju, kao u nedelju, došla samo zbog nas. To bi bile neke inicijalne reakcije na nedavno održan koncert – čarolija zvuka i nepresušna inspiracija unutar samih ljudi.

2. Klavirom se baviš od detinjstva, nastupala si na puno festivala i takmičenja, da li imaš omiljeni festival ili takmičenje?
Festivali i takmičenja oduvek su bili, ako ih mogu tako opisati, usputne stanice. Međutim, svaka vrsta takve manifestacije bila je propraćena nezaboravnim doživljajima, te se neretko više sećam nekih usputnih detalja (poput skrivenih čajdžinica, zavejanih ulica i vrućih kiflica), nego samih nastupa. Naravno, sve to bi uticalo na pomenutu inspiraciju, pa bi i nastupi činili neku vrstu refleksije dotadašnjih, svežijih utisaka i emocija, i time uvek bili obojeni nečim karakterističnim i posebnim. Stoga, ne bih izdvajala ni jedno iskustvo, smatrajući da bi drugo ostalo nepravedno zanemareno.

3. Da li misliš da je to što se od malih nogu baviš muzikom ,,pokvarilo” tvoje detinjstvo ili da mu je doprinelo?
S trenutne tačke gledišta nekoga ko sebe i dalje smatra nedovoljno zrelim, nisam sigurna ni kada je to detinjstvo tačno prestalo. Kako nisam nikad osetila neki nagli prelaz, rekla bih da se sve odigralo tačno kako je trebalo – spontano i prirodno. Muzika i ja smo uvek išle u korak jedna s drugom, zajedno smo rasle i prolazile kroz razne transformacije (balet, pevanje, sviranje, komponovanje). Ona (muzika) je oduvek prisutna u mom životu, kao što mi i dan danas osvetljava put kojim treba ići, ne ostavljajući me nikad u mraku. Zajedno sa mojom porodicom, zaslužna je za formiranje ličnosti kakva jesam danas.
4. Kako izgleda jedan tvoj dan?
Za jednu umetničku dušu, svaki moj dan poprilično je organizovan i unapred isplaniran. Retko kada ostavljam prostora nekoj improvizaciji. Naravno, to se ne odnosi na samo sviranje i bavljenje muzikom. Radoznalost i potreba traganja za novim zvukom i idejama uvek su na tom polju dobrodošli.
Ne podnosim monotoniju, te mi se retko kad desi da proživim dva uzastopna dana na sličan način. Trudim se da maksimalno produktivno i sadržajno iskoristim ceo kapacitet vremena koji mi stoji na raspolaganju, nekada možda i preterujući u tome. Volim na kraju dana da osvestim šta je to što je posebno obeležilo isti, makar u pitanju bila i samo neka kompozicija koju sam prvi put do tad čula, ili osoba koju sam neplanirano srela. Ukratko, cenim svaki trenutak vremena koji mi je „dat“ i ne puštam da bilo šta prođe „mimo mene“.
5. Kakav je osećaj imati 21 godinu i biti na doktorskim studijama FMU?
Moram priznati, često i sama sebi postavim takvo pitanje. Kako se doktorske studije mogu upisati u bilo kom trenutku života, našla sam se u vrlo šarenom i probranom društvu. Nema nas mnogo, a svako je trenutno u nekoj drugačijoj životnoj fazi, kao i u drugoj vrsti muzičke profesije, te me sve to zajedno vrlo inspiriše i motiviše. S obzirom da nisam pravila pauzu u studiranju (osnovne, master i doktorske studije upisivala sam jedne za drugim), nekad imam osećaj i kao da je samo neki produžetak studija u pitanju, ali ipak na jednom ozbiljnijem, oštrijem i „odraslijem“ nivou. Više nije u pitanju klasično spremanje ispita, već je fokus na većoj slobodi u izražavanju (kako muzičkom tako i onom strogo teoretskom), kao i umetničkom stvaralaštvu uopšte.
6. Baviš se i kompozicijom. Koja ti je omiljena tvoja kompozicija?
Kao pijanistkinja, komponovanje bih pre opisala nekom svojom prolaznom fazom, ali ne poništavajući, naravno, ponovnu mogućnost vraćanja istoj. Počevši od pisanja nekoliko pesama (koje su se kasnije našle na mom solističkom albumu, o kome će biti reči), kasnije sam se više pronašla u instrumentalnoj, klasičnoj muzici. Kao što rekoh, sve to smatram jednom iskrom koja je planula u nekom trenutku na mom muzičkom putu. Ne smatram da sam joj se dovoljno ozbiljno posvetila onda kada je trebalo, ali deo mene i dalje veruje da će doći vreme kada će me ista ponovno preokupirati. Do tada, izdvojila bih svoju minijaturu za klavir pod nazivom Locked picture, koja je i nastala u vreme kada smo svi na neki način bili zarobljeni i zaključani… Znamo kako je izgledala zima 2020. godine.
7. Imaš i objavljen CD u izdanju PGP RTS pod nazivom ,,Moj svet”, kakvo je bilo iskustvo raditi na tome?
Album „Moj svet“ izašao je, sad već davne, 2014. godine. Na njemu se našlo 10 pesama, od kojih je većinu komponovao (uključujući i aranžmane i tekstove) moj tata, Sale Dinić. U to vreme nisam bila svesna veličine celog zadatka i događaja, te su i snimanja tako prolazila – bez pritiska i sa lakoćom. Sećam se da su neke od pesama nastajale i u kolima, na putu do studija. Sada kada mogu malo da se odmaknem i imam neki objektivniji pregled nad celim iskustvom, beskrajno sam ponosna kako je moj tata sve uradio i koliko je sebe i svoje energije u to uložio. Tih 10 pesama predstavlja neprocenjivu uspomenu na moje detinjstvo, a svaka otpevana pesma – priču za sebe. Sećam se da me je u toku rada na svakoj posebno pitao za mišljenje i trudio se da stvori muziku koja mi najlepše pristaje. Osim njega, u procesu snimanja diska učestvovali su i moj brat Aleksa (zajedno smo otpevali jednu pesmu), kao i mama Aleksandra. Iz svega navedenog, može se zaključiti da je u pitanju jedan porodični poduhvat – iz svih pesama zrače ljubav, toplina, neizmerna sreća i lepota života.

8. S obzirom na to da su ti roditelji muzički obrazovani i bave se muzikom, da li su imali uticaja na tebe da se i baviš muzikom ili to je ipak bila tvoja odluka?
Naravno da su i moji roditelji imali uticaja na moje životno opredeljenje, s obzirom da sam prve dodire sa muzikom imala baš zahvaljujući njima, računajući od prenatalnog doba, pa sve do danas. Međutim, svoju roditeljsku ulogu odigrali su na najpravilniji mogući način – bili su mi otisna tačka i vetar u leđa na samom ulasku u ovaj svet, ali su vremenom postajali samo tihi posmatrači, puštajući me da sama odaberem put kojim ću kročiti. Nekad se možda i ne slažući sa svim mojim odlukama, bili su bezuslovna podrška, kao što jesu i dalje.
9. Šta bi imala da poručiš mlađim pijanistkinjama i pijanistima?
Dragi svi koji ste izabrali ovaj plemeniti poziv, ili o njemu još maštate – put nije lak, ali u tome i jeste čar. Baviti se umetnošću zaista je privilegija, ali i životna potreba. Naš svet nekad je prilično izolovan, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Nailazimo i nailazićemo na puno nerazumevanja, ali ono čega treba da budemo svesni jeste da uvek negde postoji naš odabran krug ljudi i naš svet u svetu. Dužnost nam je da čuvamo i štitimo muziku, ali i da je delimo sa tim svetom van našeg sveta, čineći ovaj život jednim uzvišenijim mestom. Nebitno koji instrument svirali ili pevali, zadatak nam je isti. Ako smo pravilno odabrali, nikakvog odricanja nećemo biti svesni, jer je taj odabir ono što nas definiše. Posvećenost i upornost se podrazumevaju. Što se više dajemo, više nam se uzvraća i time se formira beskonačni krug energije.

10. Gde ćemo moći da te slušamo u narednom periodu? Da li imaš isplanirane neke koncerte ili takmičenja?
Iako sam sebe opisala kao vrlo isplaniranu i organizovanu osobu, takvo stanje stvari važi samo od danas do sutra. Stoga, ne bih sad mogla ništa konkretno da preciziram, ali mogu sa sigurnošću da potvrdim da vam spremam neke lepe stvari, a da lepše stvari tek predstoje.
Izvor fotografija: privatna arhiva
piše Emilija Novaković
Rad Okulara podržava Rekonstrukcija ženski fond.