Koliko puta u toku jedne nedelje čujete da je neko pretukao ženu i dete, da je drug prebio druga i da je, čisto iz šale, podmenuto nešto nekom nastavniku? I koliko puta ste na sve to pomislili ,,ma dobro, često se to dešava.”
Baš ta rečenica predstavlja jednu veliku prepreku u mentalnom razvoju svih nas. Baš ona nam dokazuje da mi kao živa bića nemamo empatiju za druga živa bića… bar ne dok se ne desi nama.
Rođeni smo sa slobodom govora i glasa, a ipak je ne koristimo. Uvek se oslanjamo na to da će neko drugi da reaguje kada se nešto potresno i tragično desi u narodu. I, gle čuda, svako se oslanja na nekog… A ko je taj neko? Ko je neko drugi? Zašto mi nismo ti koji će da budu inicijatori u nečemu, već svako od nas večito čeka da neko drugi to reši. Zato nam je tako. Zato nemamo čist grad, zato devojke ne mogu same kući da se vrate, zato godinama pokušavamo da izlečimo decu preko poruka, pa ipak ne uspemo.
Nisu ovo loša vremena, ovo smo loši mi, zato što nam je bitnija šoljica kafe od jednog sms-a za bolesno dete, zato što biramo svoj trenutak mira umesto da prijavimo nasilje koje smo videli, a pre svega, zato što, kako kaže naš narod, nećemo da se mešamo.
Dokle god mi kao pojedinci ne postanemo inicijatori, nama neće biti bolje. Moramo da shvatimo da se ništa ne dešava samo od sebe, već da narod stoji iza svega toga, a narod činimo baš mi, pojedinci.
Hajde da krenemo sami od sebe. Hajde da krenemo od rada na sebi. Apsurdno je što sedimo mirno ne pokušavajući da izađemo iz kalupa u koji smo sami sebe stavili. Zainteresovanost za edukaciju na svim temama zbog kojih u narodu vlada strah bitna je stavka prilikom ovog postupka.
Čudimo se što naši ljudi idu preko, a svesni smo koliko je ovde loše.
Ne znam za vas, ali ja sam itekako svesna ove ironije i dajem sve od sebe da ne budem deo iste. Ne brinite i ne plašite se za ovaj naš narod, svakako će nas zimi srpski inat grejati.
Piše Natalija Jovanović