Moglo je i gore

Da probamo ovako, zamisli sledeću situaciju – imaš 22 godine, devojka si i studiraš u nekom većem gradu u Srbiji. 

Ustaješ ujutru, predavanja na fakultetu ti počinju od 11, taman imaš vremena da doručuješ, da se spremiš i spakuješ sve što ti je potrebno. Sinoć si na portalima čitala o manijaku koji spopada maloletne devojke u javnom prevozu, pa već razmišljaš da poneseš nešto što bi moglo da te zaštiti, biber sprej možda?

Zazvonio ti je telefon pa si igrom slučaja zaboravila na sve to, uzimaš svoju torbu i užurbano izlaziš iz stana. Koleginica sa fakulteta ti javlja da danas neće ići sa tobom što u prevodu znači da se popodne vraćaš sama, ali dobro, šta je tu je, ionako ti nije prvi put. Dok čekaš autobus, preturaš po torbi i shvatiš da nisi ponela slušalice te da ćeš tokom svih pola sata vožnje morati da slušaš ne tako prijatne razgovore između ostalih putnika.

Ljudi se svađaju, dovikuju, izgovaraju veoma neprijatne i uvredljive reči, no dobro, izlaziš na sledećoj. Pri izlasku učinilo ti se kako je neko iza tebe ispustio vrlo neprimeren zvižduk, bilo ti je neugodno ali si izignorisala. Predavanje je bilo kao i svako drugo, izlaziš iz amfiteatra, ali ti je profesor preprečio put. Prvi put ovog semestra dolaziš na predavanje iz njegovog predmeta te ga nisi viđala, mislila si da će uslediti neki komentar na to. Međutim, dobijaš ponudu od koje bivaš zgrožena: ,,Koleginice, želite li možda na neke malo privatnije konsultacije? Sutra sam u kabinetu oko 12, ali ne pričajte ostalim kolegama.”, dah ti je zadrhtao i pojurila si ka izlazu. Zoveš drugaricu da joj ispričaš šta se desilo, na šta ti ona odgovara da nisi jedina i da on to redovno radi. Da li sada da se ponašaš kao da se ništa nije desilo? Roditelji bi napravili haos da im ispričaš tako da biraš da ćutiš. 

Zimsko je vreme tako da mrak pada poprilično rano, nakon obavljene kupovine čekaš na stanici gradski autobus koji stiže za par minuta. Prilazi ti visok, stariji dečko sa bradom i kapuljačom na glavi, odgovaraš na njegova pitanja samo da bi te ostavio na miru. Niko ne obraća pažnju. Ulaziš u prepun autobus, nema ni jednog slobodnog mesta, ljudi se vraćaju sa posla u ovo vreme, tako da ćeš stajati. Izdržaćeš tih tridesetak minuta. Baterija telefona ti je na izmaku, zato ostaješ zamišljena u svojim mislima o tome šta treba da uradiš kad uđeš u stan. Odjednom, osećaš kako ti neko diše za vratom, okrećeš se i vidiš istog visokog dečka sa stanice ranije. Prstom ti pokazuje da ćutiš, okrećeš glavu i u tom trenutku osećaš ruku koja grupo prelazi preko tvojih leđa i zaviruje ti u džemper. Vrisnula si od straha, pokušavaš da se skloniš što dalje, dok se on ponaša kao da se ništa nije desilo. Niko se ne okreće, niko ništa ne pita. Oblio te je hladan znoj, srce ti lupa i samo želiš da iskočiš iz svoje kože. Koliko još do poslednje stanice?

Agonija se završila, u stanu si sama sa svojim emocijama koje tek sada izlaze na površinu. Šta ako on i sutra bude u prevozu? Da li su o njemu pisali u medijima? Kome i kako da ispričam za ovo? Šta ako mi niko ne poveruje?

Odustaješ od tumaranja kroz pitanja i odgovore i pokušavaš da zaspiš nakon svog proživljenog stresa tokom današnjeg dana. Makar se ništa gore nije desilo. Ipak je ovo mesto gde niko ništa ne preduzima. 

Jovana Janev

Rad Okulara podržava Rekonstrukcija ženski fond.