Uskrs koji nije kao svaki drugi

Od pre par godina istinski uživam u praznicima. Do tada su mi bili sinonim za prejedanje i gubljenje vremena sa najbližom rodbinom, dok je mnoštvo obaveza čekalo da im se vratim i gomilalo se, dok sam ja dosadno zevala ispred televizora, jer sam svaki dijalog svake komične domaće serije, koja se beskrajno reprizira za svaki praznik na svim televizijama, znala napamet. Međutim, uz pomoć pandemije, shvatila sam da su ti momenti provedeni sa mojim starim roditeljima dragoceni, makar svi zevali i ne govorili ništa, jer se baš to vreme i pamti, dok ono provedeno u jurnjavi za karijerom i više novca, iščezne brzo, baš kao i taj zarađeni novac.

Ipak, ovaj Uskrs je drugačiji. Za trpezom se pričaju priče o ratu, a ja sam jedan preživela sa velikim psihološkim posledicama, i rata se užasno bojim. Bez želje da ulazim u to ko je koga prvi izazvao, napao i ko je kriv zbog rata, mada imam izgrađeno mišljenje o tome, odgovorno tvrdim da nijedan rat ne može biti rešenje za bilo koji problem. Čak mi je vrlo teško da prihvatim činjenicu da u 21. veku još neko ratuje na ovom svetu! Zar čovečanstvo nije napredovalo i izmislilo dijalog, medijaciju, mirno rešavanje konflikata … nešto?

Ne mogu da se radujem najsrećnijem hrišćanskom prazniku dok meni bliska dva naroda (ili možda jedan), koja bi trebalo da sa nama slave isti taj praznik, u ovom trenutku ratuju. Ne mogu da ne saosećam sa majkama poginule dece, ne samo civila, već i vojnika, jer majke su majke i deca su deca. Ne mogu da ne mislim na sve njih.

Moderno društvo sklono je “gledanju svog posla” i nemešanju u stvari, koje ih se lično ne dotiču, što je nešto što me posebno živcira. Mečka nije zaigrala na našim vratima, pa šta se to nas tiče. Možemo da upalimo televizore, gledamo uživo prenose ili, još gore, slušamo “stručnjake” koji nam prepričavaju i objašnjavaju zašto neko ratuje i po koga je to dobro ili loše, jer je rat tamo negde, nije kod nas, mi ga posmatramo kao rijaliti program.

Kao neko ko je doživeo bombardovanje Srbije 1999, kao neko ko je gledao ubijene majke i njihovu decu, kao neko ko je i tada znao da te majke i ta deca, rođena i nerođena, a umrla, ništa nisu kriva i nikome ništa nisu zgrešila, kao neko ko svake godine plače kada čuje i pročita vest sećanja na žrtve bombardovanja RTS-a i malu Sanju iz Varvarina, to neću da prihvatim.

Srećan vam Uskrs, uz molbu da vaskrsne mir u ovom zabludelom svetu!