Iz Petnice nosim mnogo uspomena koje ću zauvek čuvati

Istraživačka stanica Petnica, osim ogromnog znanja koje prenosi na neizbrušene znatiželjne srednjoškolce, pruža posebno mesto u srcu svakog ko je barem jednom kročio u taj svet. Selo Petnica, u kome se nalazi i kompleks stanice, izolovan je od ostatka valjevskog kraja, čime je doživljaj bivanja tamo još lepši. Bez ikakve napetosti, pritiska i osuđivanja dobijaš priliku da radiš ono za čime žudiš i budeš okružen najboljim ljudima koje možeš upoznati. Bajkovitost ovog mesta čovek može osetiti samo na svojoj koži i ne može se prepričati ni na koji način, ali ne mogu se suzdržati od deljenja mog nezaboravnog iskustva.

Petnica

U Petnici pohađam program arheologije već četvrtu godinu zaredom. Iako sam hteo da idem na seminar istorije, mada mi je preneta pogrešna informacija da ni ne postoji taj seminar, nijednom nisam zažalio zbog daljeg sleda događaja. Čak sam i odlučio da ću da upišem arheologiju nakon srednje škole.

Upoređivati Petnicu sa školom je nemoguće. Način rada i pristup deci na mnogo su boljem nivou i jako približni našim godinama, nema pritiska i bilo kakvog ocenjivanja, bez straha mogu postaviti bilo koje pitanje i dobiti odgovori ili barem način da dođem do informacije koju želim. Rukovodioci programa i saradnici su jako pristupačni, nakon prvog dana osećao sam se kao da ih znam ceo život i kao da smo drugovi – što je jedna od najboljih stvari, jer u takvoj atmosferi najlakše se dolazi do kompromisa i najlakše uči. Osim toga, arheologija je vrlo multidisciplinarna nauka, što znači da pored znanja iz arheologije mogu poneti i znanja iz mnogih drugih nauka i tako proširiti svoje horizonte i iskustva.

S obzirom da sam bio stariji i mlađi polaznik, okusio sam sve draži koje pruža boravljenje u Petnici. Kao mlađi polaznik upoznao sam se sa arheologijom u teoriji, načinom rada, suštinom same nauke, metodologijom i ostalim fundamentima. Kao stariji polaznik, sa svim znanjem koje sam imao, dobio sam priliku da osmislim temu i odradim projekat koji sam izaberem kao naučni rad. Osećati se kao „mali naučnik“ je nezaboravno iskustvo – čitati literaturu, analizirati nalaze iz antičkog perioda, praviti interpretacije na osnovu tih nalaza – osećao sam se privilegovano što sam mogao da stvorim svoju sliku prošlosti na osnovu onoga što sam držao u rukama.

Ali to je samo porcija doživljaja Petnice. Naravno, prioritet boravka je naučiti što više, ali ono što me posebno vezuje za ovu ustanovu je druženje. Anegdote iz Petnice ostaće sa mnom do kraja života, ali kada me neko pita koja mi je najdraža, ne mogu da se odlučim. U razgovoru sa ljudima, kada se pomene Petnica, ja nekako zanemim, jer mi se toliko toga vrti u glavi, toliko stvari koje bi u isto vreme rekao da jednostavno ostanem paralizovan u nostalgičnoj ekstazi. Večernja druženja uz muziku i razne društvene igre sa drugarima iz cele Srbije koji sa sobom nose svoj kraj su nezaboravne i jedinstvene. Posebno mesto ima poslednje veče jer je tada ritual da se cele noći ne spava da bi se dočekao izlazak sunca. Iako veoma naporno, bude najupečatljivije, jer kada se sunce probije preko brega koji se uzdiže nad stanicom, nebo prepuno jarkih boja, svežina jutarnjeg vazduha i predivni ljudi – nezamenjivo.

Sa sigurnošću mogu reći da ne bih bio ista osoba da nisam proživeo čari petničkog života i uvek bez oklevanja kažem da su mi se najlepše uspomene odigrale baš na tom predivnom mestu. Svakoga dana se zapitam šta bi se desilo da sam ipak ostao pri tome da uopšte i ne idem, kakav bih sada bio, šta je to što bi mi ostalo urezano u sećanju do kraja života – ali previše je strašno i nezamislivo zameniti Petnicu bilo čime.

piše Đorđe Petrović