Čitanje knjiga, počevši od lektira u školi do slobodnog izbora, može promeniti pogled na svet, život, postojanje. Uz odgovarajući izbor literature može se stvoriti realna slika o životu i kreirati ispravno razmišljanje čitalaca. Isto tako, uz neadekvatan izbor, mogu se oformiti pogrešni stavovi. Čuvena je Dositejeva misao da je ,,mlada duša podobna mekom vosku, u kakav ga kalup metneš i saliješ, onakav obraz dobiješ“. Taj obraz (oblik) koji želimo treba da odgovara idealu stvaranja zrele ličnosti. Veoma je bitno da čitanje proširi naša interesovanja, ali i da pobudi kritičke i vrednosne stavove. Da bismo čvrsto stajali iza onoga što kažemo, moramo imati argumente, jer ako ih nemamo, to bi značilo da samo prepričavamo tuđe reči. Knjige su idealne za širenje vidika i rečnika, uz njih je intelektualni i duhovni napredak takav da jednog dana osetimo moć argumentovanog iznošenja mišljenja. Temeljno stojimo iza svojih reči tek kada se istinski utemelji naše znanje, tek kada se naša individualnost razvije.
Među mladima mnogi bi potvrdili da su knjige koje menjaju poglede na realnost roman „Demijan“ Hermana Hesea, koji nam dočarava unutrašnji svet čoveka kroz odrastanje, njegove prve duševne lomove i suočavanje sa mračnim porivima, „Stranac“ Albera Kamija, srednjoškolska lektira čija je ideja nastanak apatije usled osećaja usamljenosti i otuđenosti u savremenom društvu, „Mali Princ“ Antoana de Sent Egziperija, roman za koji kažu da ćete ga svakim ponovnim čitanjem drugačije shvatiti, ali čije idejno jezgro zasnovano na stavu da ,,čovek samo srcem dobro vidi“, ne menja se, uprkos izmenjenim vizurama, i druga dela koja svako na svoj način utiču na razvoj ličnosti mladog čoveka. Čini se da je najdelotvornija ona moćna književna reč koja kreira u čoveku pejzaže individualnosti, ne dozvoljavajući mu da oseti gubitak identiteta.
U okviru nedelje posvećene Dositeju Obradoviću, učenici Srednje škole u Varvarinu su se na časovima srpskog jezika i književnosti podsećali puteva ovog srpskog Sokrata, prvog popečitelja prosveštenija (ministra prosvete), posvećenika Srpstva u važnim istorijskim trenucima, kada su vožd Karađorđe Petrović i njegovi hrabri ustanici dizali Srbiju iz pepela. Gimnazijalci su u holu škole postavili pano posvećen srpskom velikanu koji je jedan od najvažnijih stožera srpske kulture i čije reči treba da nam služe kao najvrednija motivaciona poruka: ,,Knjige, braćo moja, a ne zvona i praporce!“
piše Iva Damnjanović