Nasilje kao slika stvarnosti

U javnosti se svakodnevno pojavljuju poražavajući podaci o sve većim slučajevima vršnjačkog nasilja kod nas. U našem društvu nasilje se često opravdava uz reči „To su samo deca“, „To je samo igra“, „U takvom su uzrastu“ i sl.

Da li za nasilje postoji opravdanje? Da li deca svoje idole u ponašanju pronalaze u roditeljima ili u rijaliti programima koji se emituju na nacionalnoj televiziji?
Da bismo stekli širu sliku o ovom problemu, potrebno je da znamo šta je nasilje, šta obuhvata, kako ga prepoznati i kako ga sankcionisati. Pre svega potrebno je da znamo da se vršnjačko nasilje ne dešava samo u okviru škole, već i na putu do škole, u školskom dvorištu, na internetu, na autobuskom stajalištu,…

Nasilje u školi definiše se kao pojam nasilnog ponašanja koji se događa u okviru škole. Ono podrazumeva nekoliko odnosa: nasilno ponašanje jednog učenika prema drugom; nasilno ponašanje jedne grupe prema drugoj grupi učenika; nasilno ponašanje učenika prema nastavnicima/profesorima. Nasilnici stvaraju namerne postupke kako bi zadali povredu ili stvorili mogućnost da se nanese neka druga neprijatnost ili šteta drugoj osobi.


Nasilno ponašanje može biti:

Fizičko – nanošenje fizičke povrede (guranje,čupanje,udaranje,fizičko sputavanje,…)

Verbalno – ruganje, ucenjivanje, ogovaranje, zadirkivanje, ismejavanje,…

Socijalna izolacija – ignorisanje, uvredljive grimase, isključivanje iz kruga prijatelja, uticaj na drugu decu da se neko dete izbaci iz društva,…


Takođe, u nasilno ponašanje još se ubraja i:

Seksualno – štipkanje, neželjeni dodiri, maženje, pipkanje,…

Kulturno – vređanje na osnovu klase, etničke, religijske i rasne osnove,…

Ekonomsko nasilje – krađa,iznuđivanje novca,…


Deca prihvataju modele ponašanja svojih roditelja. U okviru porodičnih odnosa formira se i ličnost deteta. Ukoliko je dete naviklo na agresivnost, buku, viku, biva zlostavljano od strane roditelja/staratelja velika je mogućnost da će i ono samo postati nasilnik. Nasilnici su agresivni, vole da dominiraju, misle da su vredniji i bolji od drugih, manipulatori, ne prihvataju različitosti. Dok su deca koja trpe nasilje povučena, pasivna, tiha, osetljiva, fizički slaba, nesigurna, uplašena, nemaju puno prijatelja i sl.


Posledice vršnjačkog nasilja mogu biti privremene i trajne. Neke od njih su poremećaji pažnje, napetost, nesigurnost, izbegavanje društva, izbegavanje odlaska u školu, povučenost, gubitak motivacije za učestvovanje u školskim aktivnostima, pretnja samoubistvom i samoubistvo.


Sada je red na nas! Da li ćemo dozvoliti da nasilnici prođu nekažnjeno, da li ćemo prikrivati slučajeve nasilja, da li ćemo dozovliti da se desi još jedan slučaj kao što je bio Aleksa Janković? Svako od nas, makar u podsvesti se seća tog 10. maja 2011. godine kada je na svim televizijama i vestima odjeknuo slučaj o samoubistvu četrnaestogodišnjaka iz Niša zbog vršnjačkog nasilja. Aleksa je trpeo zlostavljanje u školi osam meseci, gde on i njegovi roditelji nisu imali podršku škole,već su u školi hteli da čitav taj slučaj zataškaju.

Zbog toga je Dragana Ćorić, uz saglasnost Aleksinih roditelja, uradila nacrt Aleksinog zakona. Donošenjem tog zakona povezuje se delovanje roditelja, škole i stručnih službi u svrhu prevencije i sankcionisanja vršnjačkog nasilja. Nacrt zakona obuhvata: trajno oduzimanje licence nastavniku,vaspitaču i stručnom saradniku zbog nepoštovanja procedura i pravila rešavanja u slučajevima vršnjačkog nasilja; osnivanje koordinacionog tela za bezbednost dece i učenika u osnovnim i srednjim školama na teritoriji opštine/grada; pooštravanje odgovornosti direktora ustanove u slučaju propuštanja reagovanja na slučajeve vršnjačkog nasilja; formiranje nezavisnog organa sa kompetencijom borbe protiv vršnjačkog nasilja i sl.


Da više ne bude ovakvih slučajeva,zbog bezbednosti i sreće naše dece, zbog stvaranja bolje budućnosti za njih potrebno je da svako od nas podrži Aleksin zakon!


Grupa „Jasno kažemo NE“ u Ćićevcu bori se protiv vršnjačkog nasilja tako što na kreativan i edukativan način predstavlja šta je to vršnjačko nasilje, kao ga prepoznati, kako ga sprečiti, kome se obratiti. Grupa sprovodi svoje radionice u prostorijama Okulara – udruženja mladih.

Literatura:

  1. http://files.unicef.org/montenegro/SBN_za_web_final.pdf
    2.https://www.srbijadanas.com/sites/default/files/116/nacrt_aleksinog_zakona_dza_srbijadanas.pdf

piše Aleksandra Paunović