Od života kakav maštamo za sebe nas vrlo često deli samo jedan ,,klik‘‘ – članak, intervju ili objava na platformama društvenih mreža. Svaki link, pun mladih, prelepih, neodoljivo pametnih i istaknutih momaka i devojaka naših godina, koji možda i žive nekoliko desetina kilometara od nas, jeste sadržaj koji bi trebalo da nas podstakne da izvučemo ono najbolje iz sebe i gradimo svoj put u pravcu u kojem želimo da ide. Međutim, vrlo često zaboravljamo da bi svaka druga osoba koja nije mi trebalo da nam bude samo smernica.
Uključimo Instagram – preplave nas slike ljudi, u skladu sa sadržajem koji pratimo, koji su u određenoj sferi izrazito uspešni. Možda poželimo na sekund da budemo kao oni. Možda se i uhvatimo da smo nezadovoljni sobom. Možda počnemo da ih oponašamo. Tog momenta gubimo svoj identitet, i sve kreće nizbdo.
Sadržaj dostupan na društvenim mrežama kod socijalno i emotivno nerazvijene omladine zaista može da bude izuzetno poguban. Na prvom mestu, nisu dovoljno svesni svojih kvaliteta, jer je virtuelno društvo ukalupilo jedan ideal modernog vremena, po kojem se, svesno ili nesvesno, većina od nas ravna. Danas su svi isto obučeni, gledaju iste serije i filmove, isto su ošišani ili ofarbani, čitaju iste knjige i slušaju istu muziku. Naravno, to ne mora biti i nužno sadržaj lošeg kvaliteta. Problem je što u vazduhu vlada sve veći osećaj da gubimo identitet, da dobijamo jednu vrstu kolektivne svesti, iz koje, ukoliko slučajno ispadnemo, gubimo na samopouzdanju.
Videli smo na internetu nekoga ko deluje kao da živi onaj život sa početka teksta – život kakav maštamo da živimo. S obzirom da nama nije svaki segment života te osobe dostupan, mi izgubimo momenat u kojem smo zadovoljni svojim. Ako uhvatimo sebe kako ispred ogledala stežemo višak kože, ili otvaramo indeks ili đačku knjižicu, razmišljajući kako neko drugi to ume bolje, mi automatski gubimo od života. Nije loše ponekad stegnuti kožu ili pogledati u ogledalo. Nije loše ni poželeti da budeš bolji ili uspešniji nego što si trenutno. Loše je što svoje granice postaviš prema nekome ko je danas objavio stori kako je dobio 10, ili kako trenira, ili kako se jako dobro provodi u nekoj drugoj državi. Dobro je što za sebe želiš kvalitetan život.
Treba imati i uzore, samo, nemerljivo velika količina uzora je danas lako dostupna bez mogućnosti objektivne selekcije istih. Kada bi naši uzori bili realni ljudi, iz našeg realnog života, možda bismo imali realna očekivanja od sebe. Kada bismo sami sebe bili svesni, i svih naših kvaliteta, ne upoređujući se sa bilo kim, već samo gajili pozitivne impresije, i upotrebili ih kao neku vrstu pomoći da izgradimo onu najbolju verziju sebe koja je autentična, internet sadržaj bi mnogo ređe bio klasifikovan kao toksičan. Bio bi čak i lekovit.
Možda i možemo da budemo najbolja verzija sebe. Ukoliko očekujemo da diplomiramo u roku, ne treba da listamo naloge osoba koje su to učinile u junu i da sažaljevamo svoju sudbinu što mislimo da mi to nećemo uspeti. Ukoliko želimo da ne možemo da stegnemo kožu, dovoljno je samo da nađemo sport koji nam prija. Ukoliko želimo da budemo zadovoljni svojom ishranom, bar u našim godinama možemo da se hranimo kuvanom, a ne brzom hranom.
Obrišemo istoriju pretrage. Svaki trenutak u kojem gubimo vreme zarad upoređivanja sa drugim ljudima možemo da usmerimo ka radu na sebi. Naravno, da ne očajavamo dok do toga ne dođe. Svako ima svoje vreme. Stoga, umerena konzumacija sadržaja na internetu treba da nam služi kao pokretač ili putokaz, a nikako preterana konzumacija kao put kojim treba da idemo.
piše Sara Marinković
Photo by Helena Lopes on Unsplash