Svako sociološko istraživanje društva i kulture ističe mlade kao poseban i neizostavan vid subkulture unutar društva. Uvek je između mlađe i starije populacije postojalo nekakvo nerazumevanje i neslaganje na raznoraznim poljima, što je stvaralo ogroman generacijski jaz, koji je sa razvojem društva samo menjao i svoje dimenzije i oblike. Međutim, ono što je ostalo zajedničko jeste posledica do koje je taj jaz dovodio – bunt kod mladih. Bunt, kao odraz nezadovoljstva i neslaganja sa generalnim sistemom vrednosti šire kulture, bio je izražavan na mnoge načine. Upravo zbog njega su stvoreni brojni stilovi oblačenja i ponašanja, manje društvene grupe unutar šire subkulture mladih – hipici, pankeri, emosi… Ono što pokušavam da naglasim jeste da su brojne generacije pre nas gradile sebe i svoj lični i društveni identitet na temeljima šireg generacijskog bunta.

Međutim, šta se sada dešava sa nama, genreacijom Z ili decom 21. veka?
Nekako, dobijam takav osećaj (vibe) da, kako se celokupno društvo, na globalnom nivou, okreće materijalnim vrednostima i pristaje na raznorazne kompromise samo da bi dobilo što više novca, tako se i nova generacija mladih ukalupljuje i okreće nekim novim vrednostima. Najvažnija area interesovanja većine u ovoj generaciji postaje novac. U životima većine mladih iz generacije Z nema mesta za passéi prolazne stvari i vrednosti (čitaj sloboda, moral, poštenje, jednakost, vizije o boljem društvu…), za njih je to sve gubljenje vremena. Da li to znači da mi, kao novi mladi, ne posedujemo svoj lični i društveni identitet?
Zaista, volela bih da govorim napamet i da lupam, ali na žalost, nije tako. Dokaz koji potkrepljuje ono gorenavedeno, jeste istraživanje koje pokazuje da preko 83% mladih u Srbiji ne zanima politika, sem ukoliko bi od toga imali korist, i čak polovina omladine kaže da bi se zbog zaposlenja učlanilo u neku političku stranku. Upravo ovo istraživanje daje nam uvid u način razmišljanja većine – kod njih nema mesta za bunt, jer im je deo predodređen za više vrednosti popunjen pohlepom za novcem.
Sada se prirodno nameće pitanje – da li je onda bunt mrtav i da li se naše društvo pretvara u gomilu hodajućih mediokriteta?
Ne.
Verovali ili ne, vrednosti koje mnogi smatraju precenjenima, još uvek žive među mladima. Još uvek postoje mladi u kojima lagano tinja taj žar i plamen bunta, samo je pitanje trenutka kad će se u potpunosti probuditi. I koliko god čudno zvučalo, neki mladi se ne ukalupljuju i prilagođavaju većini. Mnogi mladi još uvek misle kritički i spremni su da istupe za ono u šta veruju. Iako pomalo uplašeni da su sami, mladi i dalje nose bunt u sebi i ne žele da ga uguše, jer bez tog mladalačkog bunta, naše društvo je osuđeno na propast …
Kako bismo sebe i sopstvenu pravu srž iskazali, potreban je bunt. Bez njega smo ništa i ne možemo napredovati.
Bunt je sloboda.
Ostaje nam još samo da vidimo da li će se mladi ugušiti pod pritiskom i izgubiti obeležja koja naša subkultura nosi, ili će bunt uspeti da nadjača i pobedi taj nametnuti mediokritet.
Anđa Stanojković
Photo by Chang Duong on Unsplash