Nekada su žene imale manje pravo na svoje mišljenje, a nisu imale ni najmanje pravo da ga iznesu pred muškarcima. Takođe, neke su bile i uplašene prilikom komunikacije sa muškarcima baš zato što nisu imale pravo da odlučuju o stvarima i pitanjima koje se tiču njih samih. Muškarci su vekovima unazad međusobno komunicirali o raznim temama dok su se žene za svoje pravo glasa u politici i generalno za slobodu govora izborile tek početkom dvadesetog veka. Pre toga, žene su komunicirale međusobno o nekim manje bitnim temama, jer o značajnijim nisu smele, pa se tako i stvorila predrasuda da žene tračare svakom prilikom koja im naiđe. Kada nisu mogle da biraju sa kim će da provedu ostatak svog života, jasno nam je da nisu mogle da biraju ništa drugo, osim haljina za balove na kojima će ih muškarci za isti taj brak birati.
Ženama je ranije bilo vrlo teško da rade ono što vole i žele i da se pokažu kao osobe koje jesu kada su stalno bile u okruženju koje im to ne dozvoljava. Nisu mogle da pokažu svoj pun potencijal pa samim tim nisu ni bile srećne. Kakav je život kada ne možemo da iskoristimo naše sposobnosti niti da iskažemo naše mišljenje ne samo o nekoj bitnoj temi već o bilo čemu? Žene su smeštane u kalup muških razmišljanja i očekivanja i iz njega još nismo potpuno izašle. Protiv tog kalupa je ženski rod krenuo da se bori tek početkom 20. veka.
Želim da napomenem i vrlo bitnu činjenicu koja je i dalje prisutna, a to je da se muškarci koji imaju isto znanje kao i žene za isti posao lakše zapošljavaju. Dok žene bivaju ucenjene čak i seksualno. Zašto je to tako? Takođe, vrlo je čudno što žene moraju da imaju određeni stil oblačenja (npr. da se vide ramena, kolena…) kako bi na što bolji način zadivile klijente i tako dobile posao. Dok se u osnovnim i srednjim školama devojčicama zabranjuje da se tako oblače da ne bi „ ometale“ dečake u učenju… Konfuzno je koliko i zvuči. Od nas se očekuje da smo uvek nasmejane i vesele i da nikako ne pokazujemo kada nismo zadovoljne nečim jer ćemo tako da ispadnemo „nepristojne“ dok je za muškarce sasvim prihvaćeno da pokažu neko nezadovoljstvo jer ni u čijim očima neće da ispadnu drugačiji. Svaki put kada osoba ženskog pola proba da se zauzme za sebe ispadne „nevaspitana“, dok kada osobe muškog pola urade isto, ispadnu „mentalno jaki“. Kako bismo svi što bolje videli problem, neophodno je da napravimo ovo poređenje.
Ranije su muškarci radili “prave” i “teške” poslove dok su žene sedele kod kuće i radile poslove koji su neophodni za život a pak definisani kao “laki” i kao poslovi koje svaki muškarac može da izvrši. Kada čujemo da je neka žena domaćica, odmah pomislimo kako je njoj vrlo lako, ne uzimajući u obzir šta sve dolazi sa tim poslom. Šta god žene da urade, to moraju da urade duplo bolje od muškaraca kako bi dobile minimalno priznanje.
Podela na ženske i muške poslove se od tada javlja u našem svakodnevnom životu, počevši od detinjstva. Devojčice se igraju sa bebama u kuhjihi jer je to ,,sve što se očekuju da će da rade“ dok su dečaci uspešni, svetski vozači formula. Čudno, zar ne? Svaki posao koji može da odradi muškarac, može i žena. Kako bi to svi razumeli vrlo je bitno da roditelji svojoj deci, bilo muškoj ili ženskoj daju da se igraju i lutkama i kamionima. Da i otac uradi neki kućni posao kako bi deca učila na svakodnevnim primerima! Žene nisu samo za kuću i kućne poslove, niti su muškarci samo za kancelarije i automobile. Zašto svaki put u saobraćaju, kada se desi neki nesrećan događaj, mora da se izgovori rečenica “sigurno je žena vozila”? Zašto se smatra da su muškarci bolji vozači kada i žene i muškarci završavaju istu obuku za vožnju? To je jedan od najčešćih stereotipa koje viđamo svakodnevno. I upravo o tome pišem i smatram da je to najjasniji primer, primer u kome najbolje vidimo nepravednost prema ženama.
Češće nego što mi mislimo žene su izmanipulisane od strane muškaraca kako ne bi progovorile o nečemu što ih je zadesilo (nasilje, silovanje…). Ucenjivane su rečima „ćuti zbog deteta i naše porodice“ ili „nije bilo toliko strašno kao što govoriš a i niko ti neće poverovati“ pa čak i „bolje ne govori, znaš, zbog porodičnog ugleda.“ Ove rečenice vrlo negativno utiču na žene pa se samim tim one zatvaraju u sebe, što loše utiče na njihovo mentalno zdravlje i postaje stvarno opasan problem po njih. Kako bismo to izbegli, moramo svi da se edukujemo o ovoj temi.
Jednakost između muškaraca i žena mora da se izgradi, a to se neće dogoditi tako što će muškarci u firmi biti plaćeni više od žena koje rade isti taj posao. Zahvalne smo kada muškarci rade neki posao koji nije pogodan za zdravlje žena, ali nismo zahvalne kada nam se konstantno nabacuju poslovi koji su “za žene”. Za nas su oni poslovi koje mi odredimo da su za nas.
Jednakost, a ne nadjačavanje, jer žene ne teže ka tome da imaju veća prava od muškaraca, već jednaka.
Žene mogu, žene žele, žene hoće.
Natalija Jovanović