Danica Icić je adolescentkinja iz Bora koja se bavi fotografisanjem ljudi, prirode i životinja. Njene fotografije velika su inspiracija tinejdžerima, koji i dalje nisu opredeljeni čime bi se bavili u budućnosti. Odlučila sam da postavim par pitanja ovoj ambicioznoj devojci, jer me je zanimalo kako ceo proces izgleda.
Kada fotografišeš životinje, kako uspeš da ih ne uhvatiš u pokretu?
“Sve je stvar u dobrim podešavanjima i položaju iz koga nastaju fotke. Ako je životinja hitra, poput psa, zapravo fotke mogu nerealno dobro da ispadnu samo iz prethodno navedenih uslova (slučajno se nasmeje, čudno se izvije, “u letu je”). Ako je životinja u pokretu, krajnji rezultati su neverovatni. E već ako su životinje u mirovanju, prosto možeš da se namestiš kako god želiš, iz bilo kog ugla, bilo koje blizine, u bilo kom položaju, sve dok znaš da te nikako neće napasti (poput životinja u zoo vrtu). Takve fotke su već prava umetnost.”
Da li je teže fotografisati ljude ili prirodu?
“Definitivno prirodu. Ljudima je lako manipulisati kad si fotograf i od bilo koga se može napraviti vrhunska fotka, dok priroda ima malo više detalja koji zahtevaju posebne uglove i dobro osmišljene kompozicije kako bi fotka bila malčice drugačija i imala neki smisao. Ja lično u fotkanju prirode preferiram makro fotografije (cveće, insekti), jer volim da imam “to nešto u fokusu”.“
Ko ti je bio inspiracija i uzor da kreneš da se baviš ovime?
“Ujak! Još otkako sam bila mala bila sam ujkin model, a on je večito imao neke velike fotoaparate, isprobavao ih na meni i braći. Voleo je to, a ja sam se samo motala oko njega i gledala šta to radi. Bilo je interesantno gledati sve one čudne spravice kad sam bila mala. A kad sam već malo porasla, neko vreme mi je i pokazivao razne cake u fotošopu. Oduvek mi je bilo interesantno kako se kroz fotografiju može sačuvati momenat, izneti svoj pogled na svet i prosto oslikati sebe kroz sopstveni stil. A i vremenom sam sama pronašla sebe u nekoj svojoj “estetici”, fotkala mobilnim telefonom zalaske sunca, razne stvarčice i pokazivala kako vidim svet svojim očima. Kasnije sam prešla i sama na svoj fotoaparat koji sam savladala uz, naravno, ujkinu pomoć.”
Da li imaš još neki hobi?
“Pored fotografije, da! Bavim se pisanjem, volontiram u Domu omladine Bor već skoro godinu dana, a skoro sam počela i da se bavim i video montažom i fotošopom. Učim se i usavršavam sebe u raznim stvarima.”
Šta je značajno za dobru organizaciju?
“Volja da se ispuni ta organizacija od početka do kraja. Iskrena da budem dobra organizacija i ja nismo baš u najboljim odnosima jer sam tip osobe koji će da sve razvlači i odlaže do poslednjeg trena ili da pak isplanira nešto u momentu. Otkako sam volonter, trudim se da ispunim sve što je isplanirano u datom roku jer želim da promenim sebe u tom smislu. Nekad ne ide, ali Bože moj, vremenom se na sve navikneš.”
Kao jedna adolescentkinja, kako se nosiš sa lošim komentarima ili primedbama?
“Zavisi od osobe od koje dobijem. Za većinu onoga što radim, radim isključivo u svom stilu i trudim se da to bude što savršenije i što je bolje moguće (perfekcionista sam), te samim tim mogu da dobijem primedbe koje prihvatam kao “fidbekove” iz kojih uvek naučim nešto novo. E već kada su u pitanju loši komentari u grubom vidu spuštanja mene, hejta ili ljubomore, nekad ume da utiče na mene emotivno, toliko da se jako iznerviram ili prosto krenem da razmišljam o tome na sve moguće najgore načine. Ali se trudim da to kontrolišem, te sve te komentare pretvaram u lekcije koje mogu da mi posluže da unapredim i pokažem sebe u najboljem svetlu.”
Da li imaš tim iza sebe? (nekoga ko ti pomaže u realizovanju ideja)
“U realizovanju svojih ideja obično radim sama i sa nekom osobom koja je željna da bude moj model ili slično. A iza sebe imam svoj tim u Domu omladine Bor koji mi pruža mogućnost da fotkam razne događaje, unapređujem sebe učeći razne cake, ali i motiviše da uvek guram dalje.”
Koliko vremena je potrebno da se urade fotografije? (sam process fotografisanja, editovanja…)
“To zaista zavisi od raznih faktora. Nekad to može da bude glatko i da se završi sve za 10 minuta, a nekad može oduzeti bukvalno ceo dan. Nema pravila, a mislim da najviše ipak zavisi od sopstvene kreativnosti i inspiracije i tačne slike u glavi koju želim da napravim. A već editovanje je druga priča. Tu postoji i odabir slika (koje su najbolje), pa može doći do pogrešnih podešavanja i kako se izvući iz toga… Sav taj proces ume da bude zaista dug, ali ako voliš ono što radiš, nebitno je koliko dugo vremena oduzima.”
Da li je teže editovati ili uslikati?
“Nisam razmišljala o ovome. Možda editovati? Da, definitivno editovati. Što se slikanja tiče, može se doslovno 200 slika jedne stvari odraditi iz različitih uglova, pa se onda probere najbolja, ali editovanje je već posebna stvar. Kao što sam napomenula u prethodnom odgovoru, može da se desi da sam odradila pogrešna podešavanja, pa slika ispadne previše tamna, pa kako je srediti, a da pritom nema šuma na slici, ili su boje drugačije, pa treba sve to srediti i ujednačiti. Posao je ogroman, ali je krajnji rezultat kada konačno “pogodiš” boje neverovatan.”
Kada si prvi put osetila lepu stranu ovog posla, a kada lošu?
“Najlepša strana ovog posla jeste to zadovoljstvo i ponos kada na fotografiju preneseš ono što je oko uhvatilo. Još kad se obradi fotka? Sreći nema kraja, doslovno. A što se loše strane tiče tu već nastupaju prepreke koje kvare sliku (loše osvetljenje, nepristupačnost, kasno shvatanje problema, ometanje, večito nečije upadanje u kadar…), ali ni to nije loše kad u momentu pronađeš rešenje za to. Samo treba razmišljati na pravi način.”
Za kraj, da li možes dati neki savet mladim fotografima?
“Nikada se ne obazirite na tuđa mišljenja jer vas mogu oblikovati onako kako vi sebe ne predstavljate. Kroz vaše fotografije pokazujete sebe, svoj stil i svoj pogled na svet. Ne odustajte od onoga što vas ispunjava i od onoga što vas čini ono što zaista jeste.”
Andrea Tomović