Popularna kultura nastaje kao nešto revolucionarno i uvredljivo za visoku kulturu. Društvene nauke, koje se bave proučavanjem promenljivih društvenih fenomena kao što je popularna kultura, nemaju mogućnost da daju egzaktne definicije. Šta više, svaki teoretičar se, u manjoj ili većoj meri, razlikuje od drugih po definisanju pojma popularne kulture.
Smatram da se popularna kultura menjala prema onome što ju je činilo, pa tako ona nije uvek bila ista. Na samom početku, ona je izgledala neprihvatljivo. Tekstovi rok pesama parali su uši patrijarhalnih roditelja dece koja su to slušala. Stripovi, krimi romani, izgledali su plitki i površni u odnosu na Šekspira, Dantea i sl.
Širenjem interneta, dolazi nova epoha popularne kulture. Ono što je popularno se mnogo brže širi.. Dolazi sve besmislenija muzika i sa pravom najveći trn u oku svih, a to je rijaliti format. Rijaliti se pojavljuje kao voda koja gasi žeđ radoznalosti svakog (radoznalog) čoveka. Još krajem 16. veka, kada Šekspir objavljuje svoju čuvenu tragediju Romeo i Julija, vidimo da ona počinje svađom i dvobojom na trgu. To je urađeno iz praktičnih razloga.
U publici je tada sedeo tzv. plebs (prost svet), koji se nije obazirao na predstavu, već su međusobno razgovarali pošto su danima radili i nisu se sastajali, pa im je to izgledalo kao sjajno mesto za razgovor. Međutim, kada tragedija započne dvobojom i svađom, njihova pažnja biva uperena u to, a sada kada imaju njihovu pažnju, priča može da počne. Rijaliti u neku ruku danas radi isto, samo što nema valjanu priču kao Šekspir… Smatram da degradaciji popularne kulture najpre doprinosi muzika koja ne ispunjava svoj glavni zadatak, a to je da ima i prenese neku poruku.
Svedoci smo da ekspanziju nekog žanra muzike često prate i razna tehnološka otkrića i guraju taj žanr u okvire popularne muzike, a samim tim i u okvire pop kulture. Recimo, razvoj rokenrola kao jednog od najznačajnijih popularnih muzičkih žanrova uslovilo je mnogo faktora, od kojih je pojava televizije verovatno najznačajnija.
Televizija je omogućila da se rokenrol muzičari pojave kao gosti u emisijama, čime su postajali nacionalno poznati, stičući status selebritija. Najbolji primer za to su čuveni nastupi Elvisa Prislija 1956. i Bitlsa 1964. godine u emisiji Ed Sullivan Show. Procenjuje se da je nastup Bitlsa gledalo oko skoro 73 miliona gledalaca, što ih je približilo svim generacijama, a ne samo mladima.
Inernet, društvene mreže, video i platforme za muziku doprinele su širenju muzike koja se danas naziva popularnom, što i nije tako loše, jer se na njima mogu naći i pesme ranije popularne muzike. Po mom mišljenju, popularna muzika je uvek bila glavna u okviru popularne kulture jednog vremena.
Ona je mahom mladima često diktirala moralna uverenja, stil oblačenja, stavove, vizuelni identitet, pa čak i religije kao što je to bio slučaj sa pristalicama Boba Marlija, a sve to, jer su pesme imale konkretne poruke onima koji to slušaju.
Na kraju dana ostaje samo zanimljiva činjenica da se na ono što je nekada izgledalo kao neprihvatljivi deo pop kulture, danas gleda kao na visoku kulturu. Da li zbog stvarnog kvaliteta ili kvaliteta u odnosu na današnju pop kulturu, ostaje na vama da zaključite.
Veljko Simović